PROCES UCENJA I REZULTATI

Buduci da se tehnologija, kao i istrazivacke mogucnosti, razvijaju do neslucenih granica, brzina kojom se nakuplja znanje negira bilo kakvu mogucnost da jedna osoba pokriva svo raspolozivo znanje u bilo kojem trenutku. Stoga postaje ocito da nijedan fakultet tijekom dodiplomskog studija ne moze dati niti student nauciti sve sto je potrebno za  profesionalnu karijeru.
U dodiplomskom studiju niz fakulteta se vec danas suocava s rastucim brojem studenata i preopterecenim kapacitetima.To i drugi faktori ometaju institucije u njihovim nastojanjima da usvoje rastuce baze znanja i dinamiku profesionalne uloge studenta. Novonastalo stanje zahtijeva od institucije optimalizaciju izvora i napora kako bi osigurali najbolje obrazovanje buducim veterinarima. Mnoge institucionalne promjene ne ukljucuju samim time i veliki financijski trosak fakultetima/skolama. To je slucaj i kod vecine promjena u pedagoskom pristupu.
Iskustvo veterinarskog obrazovanja razlikuje se od studenta do studenta, za svaku skolu i za svaku zemlju. Student se moze zateci u mnostvu razlicitih uloga, i u svakoj od njih suocava se s mnostvom razlicitih situacija, suradjujuci kako s javnoscu, tako i s profesionalcima, kao vitalan clan medicinskog tima. U tom kontekstu, obrazovni proces, to jest kako ucimo jest od vece vaznosti od onoga sto ucimo, i stoga cijeli koncept curriculuma zahtijeva redefiniciju. Nova definicija, kao sveobuhvatnija i sira, obraca se svim dijelovima obrazovnog procesa, u cemu je sadrzaj samo jedna komponenta ucenja. Uz ostale dijelove ovog koncepta curriculuma, metodologija prenosenja znanja, ucenje i vrijednovanje naucenog su vazni faktori.

Pristupi ucenju i prenosenju znanja
 Obrazovna preorijentacija u veterinarskoj medicini je nuzna u mnogim skolama. Strategije prema kojima studenti uce, kao i kontekst u koji se stavlja proces ucenja trebali bi biti primarni fokus analize. Koncepti “ucenja” i “prenosenja znanja” su dva razlicita aspekta obrazovnog procesa koji su cesto pogresno koriste kao sinonimi. Stoga, greskom, prenosenje znanja, vise od cinjenice koliko studenti zaista nauce, biva vaznije kada se planira ili provodi reforma obrazovanja.
Zastarjela predavanja i ostale metode pasivnog ucenja ne poticu prilagodbu novim situacijama u profesionalnom zivotu i uporabu znanja iz razlicitih podrucja. Takodjer, osobe koje su prosle ortodoksno obrazovanje opcenito nemaju osjecaj dozivotnog ucenja kao nacina za profesionalni razvoj. Drustvo treba veterinare koji ce moci pruziti racionalna i odgovarajuca rjesenja za pojedine strucne probleme. Poradi toga, veterinar bi trebao biti u stanju pristupiti problemu kompetentno i trebao bi imati znanje i vjestinu da dodje do postojecih podataka i da ih obradi  multidisciplinarnim pristupom. Postoje metode ucenja i nacini prenosenja znanja koji mogu studentu pruziti vise vjestine, te stavove i znanje koje treba. Inovativne metode razvijaju diplomantove vjestine u razumijevanju i obradi podataka i omogucuju mu dozivotno ucenje. To je dokazano iskustvom u nekim veterinarskim skolama i predoceno je objavljenom literaturom vezanom uz edukaciju zdravstvenih djelatnika, ukljucujuci veterinare.
Jedna od  metoda je Ucenje Bazirano Na Problemu, PBL (Problem-Based Learning). PBL je metoda koja koristi stvarne probleme kao stimulans za konstruktivnu analizu srzi problema od strane samih studenata. Dok istrazuju studenti razvijaju vazne sposobnosti, poput razumijevanja i upornosti u snalazenju u potrazi za rjesenjima, cime postaju bolji “rjesavaci problema “. Metoda je fokusirana na studenta koji je srediste procesa ucenja. Sam proces ucenja treba biti rezultat suradnje studenata i tutora. PBL ucenje je kontinuiran i stalan proces u kojem sudjeluju oba partnera. Nasuprot ovome, ortodoksne metode se uglavnom fokusiraju na prenosenje znanja, pri cemu je student samo pasivni sakupljac informacija koje mu pruza predavac.
Najveca prednost suvremenih metoda je što student kroz samoispitivanje i kriticko razmisljanje uci kako uciti. Ove metode dozvoljavaju studentu da prilagodi ucenje vlastitom znanju. Time pomazu smanjivanju razlika znanja studenata koji potjecu iz razlicitog srednjoskolskog obrazovanja. Studenti uce kako da dokazu svoje stavove i kako da izdvoje najbitnije dijelove i smisao istih. Kao rezultat toga, studenti postaju svjesni vlastitih mogucnosti u odnosu na druga zanimanja, te vaznosti dozivotnog ucenja.
Ucitelji trebaju biti spremni prihvatiti svoju novu ulogu edukatora koji ce promovirati, olaksati i voditi kritican i samousmjeravajuci proces ucenja, umjesto da daju studentima sve odgovore na probleme s kojima bi se mogli susresti u buducnosti. Da bi mogli preuzeti ovu ulogu nastavnici trebaju specificnu pedagosku edukaciju kojom ce upotpuniti svoje znanstveno i prakticno znanje.
Iskustvo je pokazalo da se u mnogim slucajevima nastavnici vrlo aktivno opiru drasticnim promjenama curriculuma, njihove profesionalne uloge i metoda prenosenja znanja. S druge pak strane, brojne su ustanove koje su takticno pristupile novoj metodologiji ucenja i prenosenja znanja. Osoblje i takvim ustanovama je prihvatilo promjene kao dio svog osobnog i profesionalnog razvoja. Posljedicno tome je uvecalo svoju osnovnu motivaciju za ucenje i prenosenje znanja . To znaci da su metoda i vrijeme potrebno za uvodjenje (implementaciju) bilo kojeg novog obrazovnog pristupa vrlo vazni za njegov uspjeh, a svaka promjena bi trebala biti pazljivo odabrana. Kako ove promjene vrlo cesto predlazu prihvacanje ponesto razlicite institucionalne kulture, trebale bi biti provedene kroz vrlo dobro planiran pripremni period, uz pazljivo usmjeravanje i studenata i osoblja.
Vrednovanje rezultata ucenja
Promjene u onome sto student uci, te u metodama ucenja su vazne ali od slabog znacaja ako se vrednovanje rezultata ucenja nastavi bazirati uglavnom na procjenjivanju kolicine memoriranih informacija, umjesto na razumijevanju, obradi i primjeni znanja. Metodologija vrednovanja mora biti koherentna s procesom ucenja koji se provodi jer ima znacajnog utjecaja na nacin na koji ce student pristupiti ucenju i postaviti cilj ucenja. Ako se suoce s neodgovarajucim sustavom vrednovanja, studenti bi jednostavno mogli kao jedini cilj prihvatiti pozitivan rezultat, sto vremenom postaje samom sebi svrha, umjesto da razvijaju dugorocno korisne vjestine i sposobnosti.
Vrednovanje ne moze biti smatrano samo sebi svrhom, vec samo sredstvom za edukacijsko dokazivanje. Vrednovanje ucenja mora reflektirati razumijevanje ucenja kao kompleksnog procesa koji je multidimenzionalan, integriran i koji se upoznaje izvoðenjem  tijekom vremena.
Ocjenjivanje sto student uci samo je djelomicno vazno kao vrednovanje kako se proces ucenja manifestira, kako student koristi zahtijevano znanje, kakav je njegov stav prema znanju i kakve je kognitivne sposobnosti razvio. Kontinuiranim vrednovanjem ovakvih iskustava, ucitelji su u mogucnosti neprestano teziti unapredjivanju kako studentovih obrazovnih iskustava tako i osobnog pristupa edukaciji. Ispiti ne smiju biti smatrani nuznim zlom koje se mora proci, a dobivena informacija da se potom jednostavno zaboravi. Bolje ih je smatrati svojevrsnim putokazom ka razumijevanju, koji moze biti primjenjen u stvarnom radu. Od najvece je vaznosti da se obrazovni proces fokusira na razvijanje profesionalne odgovornosti i visoke razine vjestina i znanja, uz istovremeno promoviranje stavova i pristupa neophodnih za buduce predvodnike u brizi o zdravlju životinja i ljudi.
Kako bi mnogi studenti imali koristi od znacajnih metodoloskih promjena u obrazovnom procesu na svojim fakultetima, treba napomenuti da postoji niz korisnih implemenata koji mogu unaprijediti kvalitetu ucenja, koji ne zahtijevaju velike promjene, i koji bi trebali imati sve veci udio u obrazovnom procesu.
Neki od korisnih implemenata su: Oni koji oblikuju curiculum trebali bi paziti da, kada govorimo o metodama ucenja, ne zamijene inovaciju za kvalitetu. Ucenje Uz Pomoc Kompjutera (Computer-Aided Learning, CAL ), na primjer, moglo bi biti vrlo koristan nacin ucenja, no istovremeno bi moglo postati zbunjujuca i kriva metoda u procesu ucenja. Ako je istina da informacija uz pomoc kompjutera moze biti prezentirana na dostupnji, jasniji i atraktivniji nacin, istina je i da masine ne mogu zamijeniti pedagosku ulogu nastavnika kao voditelja kroz proces ucenja. Internet i kompjuterski programi su nezamjenjivi sadrzaji i izvori informacija, ali im je uloga samo poboljsana verzija onoga za sto su bile do danas koristene knjige.
Pokretljivost (mobility) studenata i osoblja
(Studentske razmjene su samo jedna od manifestacija pokretljivosti/mobility studenata)
Aspekt koji moze znacajno utjecati na diplomantov profil je okolina u kojoj uci. Naime, izlaganjem pojedinaca nizu razlicitih obrazovno/prakticnih iskustava ima znacajan utjecaj na njihovu sposobnost prilagodbe razlicitim situacijama, profesionalno i opcenito u zivotu. U tom smislu, programi pokretljivosti (razmjena) studenata i osoblja trebali bi biti promovirani, s obzirom da predstavljaju iskustvo koje nadopunjava sam obrazovni proces.
Iako je pokretljivost  studenata i osoblja posljednjih godina dostigla veci znacaj u obrazovnim krugovima, trenutno dostupne mogucnosti su daleko od odgovarajucih, posebice kod strucnih diplomanata kao što je slucaj u veterinarskoj medicini. Pokretljivost  je vitalan i znacajan dodatak svakom obrazovnom programu i trebala bi biti dostupna studentima veterinarske medicine i osoblju na svim razinama.
Znacaj pokretljivosti  ne smije biti potcjenjen. Kao prvo, razdoblje provedeno na drugom fakultetu potice osobnu neovisnost, pomaze sazrijevanju studenta, i cesto pruza mogucnost da se poprave jezicne vjestine. Ove prednosti su ipak manje znacajne u usporedbi s profesionalnim razvojem studenta i osoblja koji rezultira iz ovakvih mogucnosti.
Razmjena iskustava i ideja na ovoj razini je izvrstan katalizator za napredak u obrazovanju, s obzirom da sudionici mogu podijeliti najbolje dijelove svoga iskustva s vlastitim institucijama. Pokretljivost  je vazan nacin osiguranja siroke suradnje u struci, vitalna u vrijeme kada se sve vise i vise odluka donosi na svjetskoj i regionalnoj razini. Ovakvi kontakti povezuju socijalne, institucionalne i politicke razlike, i inspiracija su za buducu profesionalnu i akademsku suradnju.
Vlade, profesionalne organizacije, fondacije i obrazovne institucije trebale bi biti svjesne svih navedenih prednosti, te bi trebale ulagati u pokretljivost  pruzajuci studentima i osoblju neophodnu podrsku, administrativnu i financijsku. Programi razmjene izmedju zemalja u razvoju i razvijenih zemalja trebali bi biti uspostavljeni i ohrabrivani od strane svih internacionalnih organizacija, a u duhu internacionalne suradnje i promocije kulture mira, demokracije i interkulturalnog razumijevanja.
Mozda je najznacajnije da izlaganje drugim kulturama i nacinu rada, da li kroz razmjenu ili ohrabrivanjem medjustudentskih i interfakultetskih kontakata, tjera ljude na razmisljanje. Tjera ih da preispituju vlastita iskustva, situacije u vlastitim drzavama, i potice ih da usporedjuju i suprotstavljaju praksu i obrazovanje. To ih tjera na razmisljanje sto je dobra praksa i sto nije, da budu mislioci, i da teze unapredjivanju statusa quo. Takodjer, siroko izlaganje razlicitim strucnim okruzenjima rezultira dinamicnijim i aktivnijim profesionalcima, s vise entuzijazma.
Unatoc znacaju pokretljivosti, na mjestima gdje su sustavi trenutno dostupni cini se da studenti slabo razumiju njen znacaj unatoc ocitoj potrebi za time. U vecini fakulteta nikakve sluzbene ponude za razmjenu jos uvijek nisu dostupne. IVSA djeluje u tom smijeru, ali samo na razini studenata. U razvijenim zemljama svijeta, prenaglasena harmonizacija obrazovanja doprinijela je zahtijevu da nauceno tijekom vremena provedenog na drugom sveucilistu bude jednakog ili gotovo jednakog sadrzaja kao na maticnom fakultetu. Ovakav pristup je kroz mnoge godine doveo do toga da je mogucnost pokretljivosti  tijekom studiranja minimalizirana. Rastuca globalizacija znaci da studenti (i osoblje) trebaju biti ohrabrivani da provode vrijeme (djelomicno ili u cjelosti) na drugom fakultetu, bez da naknadno budu kaznjeni zahtijevima da nadoknadjuju predavanja ili ispite. Obrazovne institucije i akreditirajuca tijela trebale bi posvetiti posebnu paznju harmonizaciji kvalitete medicinske naobrazbe sa svijescu o medjusobnom prepoznavanju. Kada se jednom osigura kvaliteta, razlike mogu biti prepoznate i prihvacene. Uostalom, samo nas suocavanje s razlikama prisiljava da preispitujemo i razvijamo vlastite ideje i praksu. Razlike kao takve su ono sto donosi najvredniji rezultat procesa.
Fleksibilnost je kljuc za unapredjenje pokretljivosti . Fakulteti bi trebali medjusobno komunicirati, najbolje preko kontakt osobe kojoj je dana specificna odgovornost (i entuzijazam) za program. Na ovaj nacin moze biti stvorena mreza koja ce omoguciti institucijama da koordiniraju promjene na najlaksi moguci nacin i da promoviraju jedno otvoreno i dinamicko okruzenje za ucenje. Studentima treba biti dana mogucnost da tijekom svog akademskog razdoblja provedu neko vrijeme sa strane, na nekom drugom mjestu bar dio perioda prakse, ili bilo kojeg istrazivackog razdoblja koje je ukljuceno u program. Akademske institucije i akreditirajuca tijela trebala bi biti proaktivna, te bi trebala uspostaviti jednostavne procedure u nastojanju da olaksaju pokretljivost  studenata i osoblja sto bi doprinijelo dobrobiti profesije u 21. stoljecu.
Ovo su smjernice za visoko obrazovanje koje trebaju sto hitnije biti upucene na prave adrese. Istrazivanje obrazovanja iznjedrilo je pristupe ucenju i ocjenjivanju studentovih dostignuca koji su ucinkovitiji od starih, ortodoksnih metoda, posebice u okruzju sve kompleksnije, sveobuhvatnije i vitalnije uloge Doktora Veterinarske Medicine u drustvu. Vazno je da se priprema buducih veterinara nastoji izdici iznad znanja u pojedinim disciplinama, pritom pretpostavljajuci njihovu jasnu ulogu u oblikovanju vjestina (shaping skilfu ), te oblikovanju odgovornih i kreativnih individualaca, sposobnih neovisno misliti i sposobnih suradjivati s ostalim sudionicima u programima poljoprivredne proizvodnje, zdravstvene zastite i sa drustvom opcenito.

Autori:

Prevela s engleskog: Dijana Bartolcic
Stranicu priredio: Vjekoslav Hlede
 MAIL TO:vhlede@vef.hr